Evropska Nedelja (ne)plodnosti se obeležava , ove godine od 1. do 7. novembra sa posebnim osvrtom na aspekte muškog steriliteta. Obeležava se u svim državama Evrope a glavni organizator je evropsko krovno udruženje Fertility Europe sa sedištem u Briselu. Evropa i ove godine poziva na jednakost u pristupu procedurama za lečenje neplodnosti širom Evrope, ali i na bolju informisanost.
Evropska nedelja (ne)plodnosti ustanovljena je pre pet godina u cilju isticanja ove vrlo važne teme. Ukazujemo na to da je važno umanjiti stigmatizaciju osoba sa utvrđenom dijagnozom infertiliteta, bilo ženskog bilo muškog partnera. Važna je edukacija o uzrocima i posledicama infertiliteta kao i dostupnost i relevantnost informacija o lečenju, kojih ima malo ili u ruralnim i malim sredinama, nimalo.
Stid, sram, poricanje pred sobom i pred okolinom, umesto proaktivne borbe za potomstvo, slika je koju i institucije u našem društvu podstrekavaju besmislenim i komplikovanim administrativnom procedurama pri lečenju ili VTO procesu. Nedovoljna informisanost uzrokuje nekliničke i nemedicinske načine borbe, a pod velom tajne, zbog sramote, takođe je česta pojava koja, uzred može imati katastrofalne posledice po fizičko i mentalno zdravlje.
Žene su naročito izložene pritisku i stigmatizaciji, najpre u psihološkom smislu, jer je rodna uloga žene da rađa toliko duboko ugrađena u opšteprihvaćena uverenja, da svaka ona od koje se očekuje ili ” kojoj je za to vreme” a nije ispunila svoju ulogu doživljava osudu. Pri tom, ukoliko svoju nametnutu rodnu ulogu ne može da ostvari jer postoji infertilitet, može je odvesti u različite oblike depresije i anksioznosti. Psihološka podrška je u ovakvim slučajevima borbe za ostvarivanje u ulozi roditelja od presudnog značaja. Naravno, ni muškarci nisu pošteđeni od različitih vrsta osude i podsmeha ukoliko imaju dijagnostifikovan problem pri začeću.
Uslovi koji moraju biti ispunjeni, za ulazak u proces vantelesne oplodnje, često su mnogobrojni i (ili) eliminišući, dosta je vremena potrebno da se prikupe sve analize i nalazi što, uz pandemiju, dodatno demorališe – uz psihološki teške izazove kroz koje par prolazi svakodnevno.
Ceo proces je i skup, iako je neretko o trošku države, ipak bezbrojne analize nisu dostupne u okviru javnih zdravstvenih ustanova već se moraju finansirati privatno.
Želja nam je da učinimo vidljivim infertilitet ne kao dijagnozu već kao ljude koji se uprkos svemu bore, traže i iznalaze način da u borbi istraju, iako je ishod neizvestan.
Želele bismo da ukažemo na nedostupnost relevantnih informacija o mogućnostima, i isto tako važnu psihološku podršku koja je neophodna. Takođe, potrebna nam je promena u otklanjanju tabua vezanih za muški sterilitet, koji je nažalost sve prisutniji, a koji se ćuti čak i među muškarcima u istom položaju.
Volele bismo da ukažemo i na značaj edukacije čitavog društva o ovoj temi, između ostalih jer biti (ne)plodan nije žig i pečat već početak puta koji je drugačiji.